U Ningaloo doputuje oko 5000 ronilaca godišnje, a državnoj ustanovi kojoj je na čelu Brad Norman ostave oko 10 milijuna američkih dolara.

– Ni nakon više tisuća zaronjavanja nije me napustio onaj nestvarni osjećaj koji me je obuzeo 1994. godine kad sam se prvi put susreo s tom kraljevskom ribetinom. Srce ti lupa kao ludo kada se približiš tom divu velikom poput autobusa, koji te pogleda svojim golemim okom, da ti do znanja da te uočio i samo nastavi dostojanstveno kliziti oceanskim dubinama – pripovijeda zanesen poput dječarca.

Kitopsina, u zoologiji zapisana kao Rhincodon typus, pripada morskim psima, ali je od svih svojih srodnika najbezazlenija vrsta. Obrisi peraja, posebno leđna i repna tipični za srodnike pobuđuju strah, ali ti divovi koji narastu i do 20 metara manje su nasilni i od kakve morske mačke. Nastali, tvrde zoolozi, prije 400 milijuna godina nisu se mijenjali zadnjih 64 milijuna. A i zašto bi. Hrana su im sitne ribe, račići i planktoni. Budući da nemaju mjehur, moraju stalno krstariti da ne bi potonuli. To čine poluotvorenih ralja, koje znaju biti široke do metar i pol, te stalno cijede morsku vodu ostavljajući u utrobi sve što je hranjivo.

– Kitopsine su dokaz da je more živo. Tamo gdje se pojave, ekolozi mogu biti bezbrižni. Neki primjerci koje smo pratili prošli su i 20 tisuća kilometara dok nam se nisu vratili. Oni su pravi svjetski putnici iako ne plutaju brže od metra u sekundi. Uglavnom se drže ne dalje od 30 stupnjeva sjeverno i južno od ekvatora – kaže Brad. Ipak, na jugu Afrike, gdje se miješaju struje i vode Atlantika i Indijskog oceana, nekoliko tjedana je toliko obilje planktona da voda postaje gotovo neprozirna, planktonska “juha”, a okupljaju se ribe svih veličina, pa i najproždrljiviji morski psi. Tu kitopsine podivljaju i moćno brzo plivaju u plovama. Na Filipinima i Tajvanu još ih love, a – zabrinut je Norman – jela od njihova mesa sve su traženija.

Ipak, o kitopsinama se zna malo. Gdje se udvaraju, kako se razmnožavaju, jesu li osamljenici ili su društveni – sve se to ne zna. U prvih 150 godina otkako je prva 4,6 metara duga kitopsina ulovljena 1828. godine u zaljevu Table kod Cape Towna, a znanstveno je ribu opisao vojni liječnik Andrew Smith, bilo je samo oko 300 susreta s njom. Sada ih viđaju uz obale Hondurasa, Belizea, Zanzibara... Brad Norman, kojega osobito obožavaju djeca jer im se obraća prisno i uklanja im nepovjerljivost prema ribi, posebno je nježan prema miljenicima.

– Iz Ningalooa može ih se temeljito proučiti, ali nisam imao srca (ni novca) da oštećujem njihovu osjetljivu kožu obilježavajući ih dojavljivačima – kaže Brad.

Istraživanje su mu bitno unaprijedili NASA-in astronomi i softveraši Zaven Arzoumanian i Gijs Nelemans, koji su ga upozorili da bi prilagođeni softver kojim svemirski teleskop Hubble prepoznaje zviježđa možda pomogao da se te ribe bezbolno identificiraju. Naime, uzorak svijetlećih pjega, ma koliko bio pravilan po tijelu ribe, od prednjih peraja do vrha nosa jedinstven je za svaku ribu. Softver s Hubblea koji je preradio ronilac Jason Holmberg prepoznat će svaku ribu po imenu, a od 1999. godine registrirana su 632 primjerka! Poklonici tih nježnih čudovišta iz cijelog svijeta putem stranica www.ecocean.org masovno šalju svoje snimke. Uz priložen nadnevak točno se doznaje kretanje svake ribetine.

Rolexovu nagradu Brad će iskoristiti da u dvije godine osposobi još 20 ljudi na zaštiti kitopsine.